1. srp 2011.

mala prodavačica ;)


Broj komentara: 6:

  1. ...jutros na pijaci kaže: "Jedno pile, jedna marka" :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Bas je slatka, mala curica :)

    :) Svjetlana

    OdgovoriIzbriši
  3. Jeste, i simpatična je bila, ja je pitam da je slikam, ona odmah osmijeh nabaci :)
    Ovo je prava rijetkost, da se pilići prodaju na dobojskoj pijaci. A i oni su slatki, k`o igračke su :)

    OdgovoriIzbriši
  4. Mozda jeste sada, Majo, ali kada smo D i ja bile djeca, zena koja nas je cuvala imala je cesto pijacnim danima posjetu od ljudi koji su dolazili iz Osjecana. Oni su kupovali u Doboju pilice u kutijama sa rupicama i tako ih nosili kuci. Da bi napravili neku radost D i meni su davali po jedno pile da uzmemo u ruku. Sjecem se i danas da sam se plasila cak i tog zutog pileta. Neki blizi dodir sa zivotinjama, D i ja nazalost nismo nikada imale. Danas se trudim da to ispravim kod N i radujem se kako se ona ne plasi zivotinja.

    :) Svjetlana

    OdgovoriIzbriši
  5. Slazem se, djevojke, svi su slatki.

    Mene ovo podjeca na prolaz na Terazijama (zao mi je, ali se u mojoj genijalnoj memoriji nisu primili novi nazivi ulica diljem ex-jugoslovenskog prostora). Tu sam cesto vidjala kod ulicnog prodavca na kartonskoj kutiji uplasene malecke zecice koji su drhtali jedan do drugog od straha i hladnoce.

    Mene sutra ocekuje odlazak na Markt, ovde stizu polako kajsije. Sta jos ima novoga, saznacemo sutra on the spot kako se kaze ono sto su Nadrealisti zvali "on the face of the place". Naravno, u UK niko nikada nije cuo za ovaj termin iz TLN, kao ni u Njemackoj za ono "Achtung, Dichtung".

    Btw. naisla sam savrsenu lokalnu verziju naseg Miska ("Ko to tamo peva"). Neki dan pitam vozacicu javnog prevoza da li bus ide via Chlodwigplatz, a ona meni kaze da ne zna ulice. Sigurno vozi "'nako" po intuiciji - samo sponatno i opusteno, kao i Misko, vjerovatno i vezanih ociju.

    Laku noc.

    Dragana

    OdgovoriIzbriši
  6. Kajsija ima kod nas, iz Hercegovine stigle.
    Ja sam se, jedina u porodici, plašila životinja.
    A pred zgradom smo uvijek imali nekog psa, svi su se zvali Suzi :)
    I kućicu smo pravili i na svakoj je pisalo: Suzi :)
    Hranili smo ih, igrali se s njima, ali ja, jedina od sve djece pred zgradom, nijednog nisam smjela ni pomilovati, ni bliže mu prići. A onda sam jednog dana odlučila, da je dosta tog straha, i počela samu sebe hrabriti. Počela sam "tretman ohrabrivanja" s glistom :)
    Toga se sjećam kao juče da je bilo. Polako sam grančicu podvukla ispod gliste i podigla je na toj grančici, a onda sam na zgražavanje sve djece, umjesto grančice stavila prst, uhhh hahaha
    Nezaboravan osjećaj, niko to nije smio uraditi ;) Ona se izvijala pa sam je brzo spustila, i čini mi se da sam tad pobijedila taj strah.

    OdgovoriIzbriši