25. ožu 2011.

Edinburg, London, Beograd, Doboj


"Čaj sam pocela konzumirati u UK, ali ne zato sto je to tamo uvijek in nego zato sto je kod njih tako hladno, bez obzira sto rijetko temperatura pada ispod nule. Stvar je u vjetru. Ujutro ljudi stoje, smrzavaju se cekajuci prevoz i griju promrzle ruke drzeci kartonske "to go" case. Jednom sam se tako smrzla u Edinburghu, vjetar me u februaru produvao do kostane srzi. Usla sam u jedan gotivni kafic u kojem je bilo toplo, ali nikako nisam mogla da se ugrijem. A drugi put me docekalo isto u Newcastlu. Bio je opet februar, krenula sam tamo u odjelu i mantilu. Mislila bice podnosljivo, oko 20h je poceo iznenada da pada snijeg. Da nije bilo caja, mislim da ne bih ostala ziva. Cekala sam nocni bus u nekom simple kaficu s jednom Induskinjom i jednim Australijancem. Dosao bus u 23h, a jadni covjek je ostao na stanici dok je i dalje padao snijeg, nisu ga primili u bus, iako je mjesto do mene ostalo prazno do Londona. Koji bedak, koji nedostatak empatije, al' vazno je da se 100x dnevno kaze thanks i sorry za bezvezne stvari.. Btw. u UK na putu od Londona ka sjeveru postoji jedna tacka tj. mjesto Milton Keynes. Da tako kazem - jedna spavaonica smisljena da bi bio rasterecen London. Tu sam bila u kaficu po Fernandovoj preporuci da tako nesto sigurno nisam vidjela nikada u zivotu. Tu neke dvije tetkice stoje iza rashladne vitrine, prave tea, coffee and sandwitches za putnike namjernike, svi zidovi, pod i strop su oblozeni svjetloplavim keramickim plocama, a dekor dopunjuju narandzaste plasticne stolice fixirane za pod (kao one na stadionima), uzas. Mene je najvise sokirao natpis na zidu tj. citat nekog pretpotopskog zakona da je zabranjeno da se razgovara u toku jela. Ne znam samo da l' se neko salio?
Nazalost, nijednu fotku sa odmora u Bgd nemam. Imala sam stalno kameru uz sebe, ali sam zaboravila da je nosim dok sam zujala po gradu. Na Festu sam gledala 16 filmova, odlican je bio od Woody Allena "You will meet a dark, tall stranger", ne moze film sa Sir Anthony Hopkinsom da omane. Bio je dobar i iranski "Pseci zivot", a posebno me impresionirao film o najvecem svjetskom teroristi Karlosu. Tokom dva filma sam zaspala, jer su bili davez i moj umor kao dodatni faktor. Kada smo vec kod Sir A.H. mislim da bi bilo steta ne spomenuti film "Remains of the day" u kojem on ima briljantnu rolu britanskog batlera u tom "sorry and thanks" fazonu.
Tri filma koja meni jako znace su "Stand by me", "Dead poets society" i "American grafitti". Da l' se uopste moze zaboraviti glavni frajer u posljednjem filmu u bijeloj T-shirt (u zavrnutom rukavu drzao pljuge) i farmerkama. Gdje su nestali svi takvi frajeri? Damn.
Nisam odgledala "Montevideo", ne znam, nesto mi se nije dalo. Moguce sto sam ostala u kinematografiji ex Yu. Od novijih mi se dopao "Karaula"."

Dragana :)



Ja ću da se "ubacim" u Draganin post, jer sam juče dok sam sjedila u ovom kafiću, mislila na nju, na Edinburg, London, Beograd, na Draganu, s kojom prošetam zemaljskom kuglom, dok je ispred mene uvijek ista slika hotela koji se renovira... a ja u Edinburgu, baš me briga za stvarnost. Hvala Dragana za lijepe šetnje svijetom :)
Proljeće u Doboju i lijepa predvečerja, kao što vidite, ne daju mi da ostanem u kući :)
Mislila sam da pauza na blogu traje još koji dan, ali sam juče, dok sam pila kafu, u bašti kafića, prepoznala vlasnika jednog od prvih dobojskih kafića u Zanatskom centru, iz dana kad smo bili mnogo mladi i mnogo lijepi. Iza mene sjedi. Sjećate se da smo, sa svojih 17 - 18 godina, često išli na sok "kod Alje", kafić se zvao Nokturno. Tu sam se jednom daaaavno zaljubila hahaha ;)

Nema komentara:

Objavi komentar