13. velj 2011.

Borosane za Draganu :)

Broj komentara: 7:

  1. Evo ih Dragana hehehe
    Ja ne znam, svi su govorili da su one veoma udobne, a meni nisu baš bile tako udobne... a u školi na praksi su bile obavezne, meni bi više odgovarale ove Startas patike :)
    E, ovo je sigurno kod nas proizvedeno.

    OdgovoriIzbriši
  2. Majo, svaka cast!

    Vratila si me u mladost-ludost i moje gimnazijske dane. Taj modni krik je furala tetkica Cvjeta (tako se nekako zvase) koja je glancala pod ispred zbornice u Gimnaziji. Ona je bila glavni lik za prolaz kroz hodnik, jer ako se na nekoga nakaci, nije mogao da mrdne dalje, hahahahaha

    Naravno, zaj.... iz mog odjeljenja su ukapirali u cemu je catch, pa su joj se obicno obracali sa "sefice" ili tome slicno...

    Kada smo vec kod gimnazije ti isti zaj.... su u jednoj nedelji razbili masu saltera (lokalni izraz za prekidace za svjetlo, hahahaha) nadahnuti skecom iz Top liste nadrealista "Meho, gasi!"

    Eh, bijahu to divna vremena. Nije se citala lektira (meni je taj spisak lektire uglavnom isao na nerve, ali bih ipak pronasla u tome ponesto za svoju dusu, pored svih knjiga koje sam gutala izvan spiska, LOL), zezali se profesori, prepisivalo na kontrolnim itd.

    Sada iza sebe imam vec 4. od 6 dezurstava do 20.02. Lovely! A onda na odmor i freeeeeeedom!

    Laku noc, mora da se pegla, posprema, treba se prezivjeti inspekcija starije sestre u utorak. Citav dan radim po kuci k'o Alija Sirotanovic!

    Pusa.

    Dragana

    OdgovoriIzbriši
  3. Nema veze Dragana što sam te stavila u naslov, na tebe sam pomislila kad sam borosane danas u izlogu vidjela, ti si ih neki dan spomenula :) Gimnazijalci su bili pošteđeni prakse, tačno, samo smo mi bili uniformisani... od glave do pete, jel` tako Svjetlana? Borosane su još super bile, kakve smo kapice nosili hahaha joj :)

    Ah, znam kako ti je što se tiče spremanja, ako išta mrzim, onda je to to :)

    Pozdravi sestru :)

    OdgovoriIzbriši
  4. Joj, Majo, bilo je grozno.
    Ne zna covjek sta je bilo gore da li mantil koji se kopcao na ledjima ili te borosane koje su sjekle prste. Kapa je posebna prica :))). Kapu je svake nedelje stirkala moja mama i peglala je pola sata, a do dana danasnjeg nisam shvatila kako je onda sve to dovodila u nekakav oblik korneta koji smo nosili na glavi. Pricvrscavali smo je obicnim snalama, a ja sam u svojoj jakni uvijek imala par snala, jer ne daj boze da ih nemam, kako onda tu konstrukciju odrzati na glavi. Kako smo se presvlacili u podrumu skole, pa onda gacali snijeg do bolnice, nije bilo sanse da borosane ostanu bijele, a carape suve. Ja sam u cetvrom srednje zbog toga bila redovan pacijent u Domu zdravlja. Citavu sam zimu dobijala injekcije, a i danas se sjecam da nisam vise znala kako da sjednem. Borosane se nisu dale dobro oprati, a ja sam onda bijelom kredom prekrivala mrlje od blata. Carape su morale biti boje noge i tanke. Sjecam se da mi je onda pukao film i da sam obukla parisko plave, koje su bile toplije nego najlonske. Niko mi nista nije rekao, a na sljedecoj praksi su sem mojih plavih bile tu i crne, sive, smedje carape. Najgore od svega je ipak bilo pranje nocnih ormarica u bolnici sto nije imalo nikakve veze sa medicinskom edukacijom. Naravno, ribaca cetka u ruci, ustirkana kapa na glavi i bijele borosane na nogama.

    :) Svjetlana

    OdgovoriIzbriši
  5. Da, brisanje prašine sa ormarića, pravili smo tupfere i šetali... a one kapice hahaha, što li smo to nosili, stvarno mi nije jasno. Kako smo bile smiješne :) Ono je umjetnost bila i šnalama pričvrstiti hahaha

    OdgovoriIzbriši
  6. Imala je i Gimnazija svoje bisere. Paprike u Bosanki, a druga varijanta je bilo branje sljiva negdje in the middle of nowhere, da se ne izjasnjavam eksplicitno na nasem jeziku.

    Sto se paprika tice tu sam se izvukla tako sto sam dobila blok i zapisivala koliko drugi prebacuju normu, a sljive su nezaboravna epizoda moje mladosti.

    Dosli smo na neko brdo i jedan tip je za nas troje - dvije djevojcice i njega maznuo od onih koji su stvarno brali na samom pocetku po dvije gajbe po glavi i mi smo vec u pola devet mogli nazad, a na putu kuci nas je registrovala profesorica koja je u cudu digla ruke u autu i pocela da nam prijeti prstom. Mi smo zbog frke i potencijalne opasnosti od ukora skrenuli s glavnog puta i preko nekih gora i livada stigli u grad oko 15h kao i svi drugi koji su brali sljive od jutra, hahahahaha
    Epilog:
    Profesorica je dobila nadimak po jednom od karaktera "Alo, alo", hahahahaha

    Laku noc.

    Dragana

    OdgovoriIzbriši