31. lis 2010.

Dragana: za Muretov foto-album :)


Rodin Museum, Paris



Place de la Concorde

29. lis 2010.

Obećano :)


Obecano... Paris, AD 2007. Moj najbolji frend Fernandez Ramirez i ja...

Svim mojim putovanjima prethodi uvijek googlanje tj. detaljna priprema i analiza rezultata da nema kasnije praznog hoda..

Tako smo moj frend i ja prvo zaglavili kod Pierre Herme-a, naboljeg poslasticara u gradu... Majstor nad majstorima! Kod njega se prave najbolji macarons, omiljeni kolaci Marije Antoanete.
Prvi put smo maznuli egzoticne krempite sa kremom od ruzinih latica i malina. Sjeli na klupu na Boulevard Saint Jermain i davili se dok su nas ljudi gledali, ali nas je bas bilo briga.. Kasnije dodjose na red i macarons. Dobri su i kod Laduree, kupuju ih Japanci kao ludi, lovu ne zale... Meni su ti Japanci pravo cudo sa njihovim kamerama.. Sjecam se jednom da se iskrcao citav bus Japanaca kod Kensington Pallace u Londonu, ex rezidencije Lady Di... Sjevali aparati 15 min neprestano i odose ljudi dalje... Vjerovatno sljedeci foto-seshion u pitanju. Moja frendica, profi fotograf, me je uputila u tajnu tog ludila sa fotografisanjem.. Posto oni o Evropi nemaju pojma, kada dodju s idejom da usparaju sto vise love, slikaju sve zivo, a kada se vrate kuci, vise danonocno na internetu i traze sve, pa citaju o tome sto su fotografisali...

Kasnije smo na Montmartru ovjerili i drugi rezultat mog googlanja - najboljeg pekara i poslasticara AD 2007 u Parisu u kategoriji baget - Arnaud Delmontel. Red se otegao cak ispred radnje. Moj izbor je pao na Religiose, varijaciju na temu eklera sa kremom od cokolade i jos neki kolac bombu, kako bomba bijase prava bomba, dokrajcio je Fernandez, jer nisam mogla vise...

Ne znam, ne mogu da se odlucim, da li je bolja becka ili pariska produkcija..

U UK sam zivjela u blizini francuske pekare (srecom, engleski pekarski proizvodi ne zadovoljavaju moje kriterije). Moj frend F.R. i ja smo svake subote doruckovali kroasane sa bademom ili pak religiose.. Bijahu to divna vremena..

Kad vratim film unazad, u UK su mi se dopadale Devon scones, integralni sastojak English cream tea popodne, ipak cesce u 16 nego li 17h kako obicno ljudi sa strane misle. Devon scones - obicni slatki kolaci koji se u ritualu popodnevnog caja (ocajavanja) konzumiraju sa clotted cream (kao nas kajmak, ali slatko-neutralnog ukusa) i dzemom od jagode ili maline..

Dalje, raspberry trifle - red piskota, red vanil krema (poput krempite) i zelirane maline...

Xmas u UK ne moze proci bez Mince pies - pitice sa mljevenim mesom, samo sto to nije meso nego smjesa isjeckanog susenog voca natopljenog serijem ili slicnim alkoholom u centru pitica od slatkog prhkog tijesta. Kod Marks& Spencer, Tesco, Sainsbury's, nema veze gdje, sve su jednako dobre, mouth-watering...

Ne mogu vise, ljudi, sto je previse, previse je...

Buonanotte.

Dragana


27. lis 2010.

Prije 30 i nešto godina, kako smo uživali...



Ovdje su Elmo i društvo tad iskakali iz lišća :)




A ja na konju ovom ulicom prošla, ... dobro... na konjskim kolima hehehe



16. lis 2010.

Do sljedećeg ljeta :)




Opatija je prelijep grad, pun lijepih gradjevina i parkova. Kada se govori o Opatiji mora se spomenuti i Villa Angiolina. Villa Angiolina je kolijevka turizma Opatije. Sve je započelo 1844. godine kada je trgovac iz Rijeke, Iginio Scarpa, kupio ovaj poluotok po vrlo povoljnoj cijeni, i skromnu kuću pretvorio u prekrasnu vilu, nazvanu prema njegovoj pokojnoj supruzi. Nakon toga su počeli pristizati prijatelji i gosti. To je rezultiralo sa sve više posjeta istaknutih ličnosti Opatiji, poput austrijske carice Marije Anne koja je u Villi Angiolini boravila 1860. Godine 1911. prodao je zemljište Povjerenstvu za zdravstvo za 2,5 milijuna guldena. Danas je u Angiolini smješten Hrvatski muzej turizma.
Oko Ville Angioline je središnji opatijski park - hortikulturni spomenik površine 3.64 ha. Podijeljen je na 60 polja i u njemu je zasađeno oko 150 biljnih vrsta. Veliki broj njih potice iz dalekih krajeva svijeta i nisu tipične za ovo podneblje. Među mnogim zanimljivim biljkama u parku se nalazi i japanska kamelija (Camellia japonica), koja je s vremenom postala prepoznatljivi simbol Opatije. U parku se nalazi najstarija građevina Opatije, Crkva Sv. Jakova, koji se po prvi puta spominje u istorijskim spisima 1449. godine. Danas se u ovoj crkvi odrzavaju vjencanja, najcesce subotom. Ovdje se rado vjencavaju parovi iz cijelog svijeta, ceremonija vjencanja je prelijepa. Ne zna se sta vise doprinosi toj lijepoj atmosferi, da li more ili svatovi obuceni u lagane i leprsave tkanine. Enterijer ove crkve savrseno upotpunjava italijanski desing (cipele, vjencanica, ruho svatova) tako da ce slucajni prolaznik svakako uzivati gledajuci sve to. Ova slika, koju sam napravila u subotnje predvecerje, pokazuje upravo vjencanje, a ja sam moju radoznalu curicu stigla kod oltara i svi su se nasmijali (mladenci, svatovi) ovom nepozvanom gostu.
Ono sto ce sigurno razgaliti svaku zensku dusu su i prelijepi ducani u Opatiji, koji iako u malom broju, mogu da podmire vazne zenske potrebe. Tu je sve sto zenskoj dusi treba-cipele, lagane haljine, puno kozmetike, odlicne suncane naocare, italijanski bikini, tako da vise nije potrebno putovati za Trst, koji je udaljen nekih 70 km. Samo ce radosti kupovanja u ovim malim ducanima ponekad smetati Ruskinje, koje prstom pokazuju na markiranu i sjajnu robu. Ipak one nisu nikakva konkurencija u potraznji za lijepim stvarima, jer se ukusi itekako razlikuju.
Ja bih ovim zavrsila moj ljetni izvjestaj. Nadam se da ste uzivali sa mnom na Visu i u Opatiji. Ja cu sigurno sljedeceg ljeta tamo i jedva cekam.
:) Svjetlana


15. lis 2010.



Glavno kupaliste Slatina, potpuno betonirana sa uredjenim prilazom u more, nepogodna za djecu, jer je more odmah duboko, ali zato raj za parove koji ovdje mogu da dobiju sve sto im treba: brojne barove, restorane, odlicne kolace iz Hotela „Mozart“ ili „Milenijum“. U pozadini se vide poznati hoteli, kojih ovdje ima tako puno, a svaki je u svojoj istoriji ugostio barem jednog poznatog gosta bilo iz politike, nauke ili kulture.


14. lis 2010.

Opatija




Skulptura “Djevojka s galebom” kipara Zvonka Cara, postala je jedan od simbola Opatije nakon što je 1956. godine postavljena na hrid s prekrasnim pogledom na Opatiju.Ondje je dotad stajao kip “Madonne del Mare” autora Hansa Rathauskog iz Graza, autora fontane Helios i Selena u Parku Sv. Jakova te biste Theodora Billrotha u Parku Angiolina. “Madonna” je bila postavljena da bdije nad dušom grofa Arthura Kesselstadta, nestalog u proljetnoj oluji na moru godine 1891. Zanimljivo je da je u originalu kip Djevojke s galebom imao i ribu - u galebovu kljunu, koja je vremenom iščezla... Model za popularnu "Opatijku", kako ju je od milja zvao autor Zvonko Car bila je Jelena Jendrašić iz Crikvenice

Svjetlana :)


13. lis 2010.

11. lis 2010.

Komiža


Kuce na samoj obali i uski prolazi izmedju njih.

Komiza je poznata I kao raj za ronioce.


Komiža na blogu Nebojše Krstića, njegovo ime nas "veže" za grupu Idoli, "ne ulazimo" u politiku kojom se bavi.

10. lis 2010.

Ribarska ulica



Stara kamena kuca u Ribarskoj ulici.
Put ka plazi ispred Hotela „Bisevo“ vodi pored nje.
Ovom je ulicom isao I Nebojska Krstic ex Vis Idoli

9. lis 2010.

Svjetlana: "U Vis sam se zaljubila" :)



U Vis sam se zaljubila jos kao mala curica. Bilo mi je sedam osam godina kada sam prvi put sa mojim roditeljima i sestrom provela jedno prelijepo ljeto na Visu, u prelijepoj Komizi. Sjecam se kamenih kuca, divnih ljudi, prelijepih plaza i najcistijeg mora. Nakon nesto vise od trideset godina vratila sam se opet u Komizu. Ovoga puta sa mojom porodicom, mojom curicom i muzem Nijemcem. Visom su od davnina bili fascinirani svi koji su tu zivjeli: Mleci, Francuzi, Englezi, Talijani. U drugom svjetskom ratu Tito i njegov stab su se poslije Desanta na Drvaru sklonili na Vis i odatle uspjesno vodili posljednje I odlucujuce borbe za oslobodjenje Jugoslavije. Nijemci nikada nisu uspjeli da pokore Vis, a sjecam se, da sam kao mala curica upamtila da Nijemci ne smiju da kroce na Vis. Ovo pravilo je vazilo negdje do pocetka devedestih, a danas Nijemci rado posjecuju Vis. U sali sam rekla mom Thomasu da ni ne zna da sam ga dovela na jedno tako vazno mjesto gdje mnogi njegovi sunarodnici godinama nisu mogli doci. I ne zna covjek gdje da pocne kada pise o Visu. Mene fasciniraju uvijek te stare kamene kuce, mnoge I dan danas napustene, jer su vlasnici rasuti po cijelom svijetu, a kada ih covjek I nadje traze milionske sume za kamene zidove. Ulice su tako uske da vozila ne mogu da se tuda krecu, sem ako nije u pitanju mjestanin natjeran mukom da kako tako doveze teske stvari sto blize svojoj kuci. Gledala sam jednu zenu koja je vozila staru Corsu, na obe strane je bilo samo 4-5 cm do zida, a kada je i to postalo samo centimetar ili dva, vjesto je izasla na vrata gepeka i odnijela stvari svojoj kuci. Sa jos vecom paznjom sam posmatrala kako vozi u rikverc i da ja tako nesto ne mogu. Sva auta mjestana, kojih u Komizi ima nesto oko 1500 su parkirana u jednom maslinjaku, a tipovi koji cuvaju auta su tu 24 sata. Parkiranje za nedelju dana je 100 kn, a kada sam cuvaru dala dupli novac, gledao me kao da sam pala s kruske I danima mi se kasnije, kad bi me sreo, uvijek iznova zahvaljivao. Ljudi se nisu promijenili, ostali su onakvi kako ih se sjecam, posteni i dobri.


Svjetlana :)