31. ožu 2009.

29. ožu 2009.

28. ožu 2009.

27. ožu 2009.

26. ožu 2009.

25. ožu 2009.

18. ožu 2009.

17. ožu 2009.

11. ožu 2009.

10. ožu 2009.

9. ožu 2009.

8. ožu 2009.

7. ožu 2009.


anja - iz tog perioda


prvi poslijeratni let za BiH (Lufthansa)III dio

Možda je najbolje da odmah pišem, pa makar i u skraćenoj verziji, da stignemo do Doboja ;)

...slijedi tišina. Znate kako izgleda pogled ispod obrva? E, tako smo se gledali. Nismo progovarali, samo smo se gledali, dugo, sve dok nismo dobili odobrenje da bez vize prođemo.
Anja je dobro, medo takođe, i ja se odlično osjećam, Doboj je blizu.
Dođe vrijeme da se upoznam sa licem sa estrade.
Kažem mu: "Ti si meni poznat." A on se smije.
Pitam ga: "Kako se zoveš?"
On kaže: "Ih, k`o da ne znaš!"
Smijemo se oboje.
On popularan, svi ga znaju, a ja ne...sramota me. Ne želim da mu umanjim osjećaj popularnosti, pa biram pažljivo pitanja, jer želim da znam s kim sam imala čast da se upoznam ;)
A i jesam bila dosadna, pa ga s podignutim obrvama pitam: "Pjevač?"
A on se smije. Reče mi i ime, al` vam ne mogu reći ko je, razumjećete.

To veče smo Anja, medo i ja stigli u Doboj.
Anja je sve to dobro podnijela. Lijepo nam je bilo u Doboju, ali kao i uvijek kratko.

Istim avionom smo se vratili u Njemačku. Moja procjena, da je zahrđao i malen, je preuveličana. Avion je bio odličan i ispravan. Razlog zbog kojeg nismo sletili u Sarajevu su bili jaki vjetrovi, koji su duvali sa svih strana i na taj način pravili velike vazdušne virove, u koje bi avion, pri svakom pokušaju slijetanja i uzlijetanja uletio, i iz kojih bi se teško izvukao.
Pilot je za svaku pohvalu. Lufthanza zaslužuje puno povjerenje. Budem li još nekada u prilici da biram čijim ću avionom letjeti bez razmišljanja ću se opredjeliti upravo za tu avio - kompaniju.

izvinjenje

Znam da ste čekali nastavak priče. Mislim o tome, ali nikako da napišem. Svaki put kad odlučim da nastavim, nešto me prekine u toj namjeri, evo par primjera.
Da bih napisala nastavak, moram u mislima biti tamo, u prošlosti. Ako ćemo iskreno, tamo i jesam najčešće...
I tako, stanem kraj prozora ( tu mi misli najčešće odlutaju ;) Tamo, u daljini vidim aerodrom do kojeg smo došli, vidim avione, narančasta slova, na plavoj podlozi mi privuku pažnju, piše Lufthansa, lijepa slova, zaobljena, i onda nagli prekid misli - kraj prozora prolazi autobus, piše velikim slovima Trebavaexpres. Da on bar brzo prođe kraj mog prozora, možda bih i mogla misli vratiti na aerodrom, al` ne. On uspori baš kraj mog prozora, jer je tu "ležeći policajac".
Imam ja još prozora, al` eto, baš taj je dobar za takve stvari...
U međuvremenu sam se posvađala na jednoj online raspravi. Zbunjena činjenicom da online život nije daleko od realnog, stvarnog života, jer se toliko unesem u rasprave, da mi srce lupa jače. Ne mogu da zaspem zbog nepravde. A s druge strane raduje me novo poznanstvo. Vi ste to sigurno do sada već osjetili, osjetili ste čarobnu moć interneta, a to u ove krajeve dolazi s malim zakašnjenjem, k`o i sve ostalo.
Juče, kad me je Stela pitala, kad će nastavak, odlučih čvrsto - sad il` nikad. I stanem kraj drugog prozora ;)
Lijep je zagrebački aerodrom, bijele se avioni, tu je i onaj naš mali ( nije ni bio toliko mali ), kad stiže vijest: U Derventi poštar ukrao penzije i pobjegao s ljubavnicom! Dal` je istina ili nije, ne znam, ali zaključujem: E sad je naš`o to da radi! I hajd` ne misli o poštaru...

Jel` primate izvinjenje? ;)
Ili da se još pravdam :)
Nastavak priče slijedi, iznad ovog posta.

5. ožu 2009.

3. ožu 2009.

2. ožu 2009.