25. velj 2009.

24. velj 2009.

23. velj 2009.


prvi poslijeratni let za BiH (Lufthansa) II dio

Kroz stakleni zid vidim da pljušti kiša. Pogledah prema nebu, jer tamo idemo. Vidim sive oblake. Ne izgledaju lijepo. Al`to je pogled sa zemlje, tješim sebe, vinućemo se mi iznad njih, a odozgo kad ih gledate nisu sivi, već su bijeli, snježno bijeli, obasjani suncem, jednostavno prekrasni! Pogled prelijep. A kafa, koju u nebeskom plavetnilu ne propuštam, još ljepša, miriše bolje nego na zemlji :) Pravi užitak. Spustih pogled na aerodromsku pistu. A tamo mnogo velikih luksuznih aviona. Među njima jedan mali. Zahrđao. Nije valjda naš... - pomislih razočarano. Al`jeste, naš je...
Koliko je avion star, toliko je pilot mlad, vidim ga, zaviruje pod krila aviona i odmahuje glavom. Obilazi avion, širi ruke, dodiruje ga, opet glavom odmahuje... Eto ti, Majo, sniženje - pomislih dvoumeći se da li da uđemo ili ne...
Moja, sad već najozbiljnija razmišljanja da odustanemo od leta, prekinuše riječi ohrabrenja: "Manji avioni su sigurniji od velikih", govori čovjek do mene, "Oni mogu bilo gdje da slete, a veliki ne mogu". Pogledamo se face to face ;) Pogled remeti nervozno lupkanje njegovih cipela. Lakovane cipele, pačiji kljun. Nije ni njemu svejedno. Cupkaju one njegove cipele, rukom popravlja zlatni lanac oko vrata i i dalje "hvali avion". "Dobri su oni", kaže i otpuhuje... Otpuhujem i ja. "Sigurniji su što su manji", opet on. Kažem mu ja: "Možda su sigurniji, al`se u njima osjeti turbulencija". Ne volim da se truckam iznad oblaka, onda mi ni kafa "ne sjeda". On ne pije gore kafu, on popije nešto ljuto. Hrabar.
A sredio se za let ;) Svilene hlače, boja trule višnje. Sako. Moderna frizura - ošišan naprijed, a iza nije. Sunčane naočale, a sunca nema. Po svemu sudeći, rekla bih da je pjevač narodne novokomponovane muzike.
Prvi uđe u avion, uđoše svi, uđosmo i mi. Let turbulentan, ali dobar. Slijetanje u Sarajevu neuspješno. Trajalo je duže od leta. Sat vremena smo slijetali, možda i duže... I nismo sletili. Strašna buka svih motora, pri pokušaju slijetanja, izaziva jezu. Osjeti se nenormalna snaga aviona, približimo se pisti toliko da je skoro dotaknemo i onda se svom snagom, al`na jedvite jade, nekako nemoćno, vinemo opet među sarajevske oblake. I tako sat vremena. Čini mi se da je bilo sto pokušaja... U avionu ludnica. Ljudi van sebe, onaj hrabri nije više bio hrabar. Izmrcvareni vinemo se po ko zna koji put među sarajevske oblake. Avion se konačno vrati u horizontalu. Oglasi se pilot riječima: "Zbog niskih oblaka i jakog vjetra ne možemo sletiti u Sarajevu, pokušaćemo u Zagrebu."
Ja sam jasno vidjela krovove kuća u Sarajevu, aerodrom, linije na pisti... da su bili niski oblaci ne bi se to vidjelo... Gubim povjerenje u pilota, tj. u njegove riječi. Pojaviše se stjuardese, onako crvene u licu unesoše još veći nemir. Viču da se ne pomjeramo, da ne ustajemo, pitaju treba li nekome voda i nestadoše. Ne donesoše vodu. Tad sam se zabrinula. Ne zbog vode, nego zbog nemira kojim su zračile. Opet moje misli...bili smo tako blizu piste, oblaci nam sigurno nisu smetali, vjetar možda, ali bili smo toliko blizu da smo skoro dotakli pistu... Nema avion točkove, pomislih... Grozan osjećaj. Možda su se zaglavili. Obično sam optimista, a sada sam izgubila svaku nadu. Letićemo dok imamo goriva... A možda se i odglave ti točkovi, ako su se uopšte zaglavili. Anja sjedi do mene, svezana, lijepi sličice u slikovnicu, najrađe bih je stavila sebi u krilo, al`ne smijem. Sigurnija je vezana, ko zna kakvo će biti slijetanje u Zagrebu...
U daljini se nazire Zagreb. Strujanje tihih molitvi na svim jezicima svijeta remeti preglasan zvuk motora aviona koji pokušava da sleti. Ja čvršće stežem Anju za ruku, ona čuva medu, čovjek preko puta Anje nam se osmjehuje i briše znoj sa čela. Ja u sebi ponavljam: samo da ima točkove... I u tom momentu dotaknusmo tlo :) Kotrlja se naš avion na točkovima! Ja, ljepote :)
Kotrlja se dugo, al` ne koči. Nije valjda da nema kočnice, pitam se... al` zakoči on.
Nisam mogla da vjerujem.
Iz aviona je prvi izašao onaj hrabri. Pružio se potrbuške svom dužinom na pistu. Leži na pisti i ljubi zemlju! Za njim i ostali. Kako ko izlazi iz aviona legne. Ja nisam. Možda i bih da sam bila sama, ali bila sam s djetetom, dosta joj je bilo "cirkusa" oko slijetanja, još bi samo trebalo da joj mama legne na pistu...
Zamislite sada nas. Van sebe od sreće, koračamo krupnim koracima prema zgradi na aerodromu. Stranci prođoše kontrolu pasoša, a nama kažu, da se vratimo u avion, jer nemamo vizu...

nastaviće se...

Ulica Petka Đurića


22. velj 2009.

prvi poslijeratni let za BiH (Lufthansa) I dio

Čudna su osjećanja kad čovjek iz neke daleke zemlje dolazi u ove krajeve. Osjetila sam to dok sam živjela u Njemačkoj. Svi dolasci su bili emocionalno ispunjeni sa pomiješanim mislima. Svi sem jednog... Taj jedan mi nije dozvolio da se prepustim osjećanjima. Trebalo je da brzo stignemo, kao što smo i inače stizali kad smo letili avionom, ali eto, nismo stigli brzo, let se odužio. Dug put - duga priča. Zbog "daljine" koja odvaja ove krajeve od cijelog svijeta i zbog neobičnih događaja koji su pratili ovaj moj dolazak u rodni kraj, a i zbog samog Googla - da ga ne zbunim dužinom priče i našim glupostima, jer ipak mi je on omogućio da napravim ovaj blog, zbog svega toga priču ću prikazati u nastavcima.
Znači, u Njemačkoj smo, par dana prije leta za BiH. Gledam akcioni film na RTL-u. Bezbrižna mlada djevojka treba da poleti avionom. Moli je neki putnik da preuzme na svoje ime njegovu torbu, jer njegov prtljag premašuje dozvoljenu kilažu. Da izbjegne dodatno plaćanje, moli nju (a njen kofer je lagan) za pomoć. Ona to prihvata, a i ja bih bez razmišljanja prihvatila da je mene pitao :) A onda akcija stupa na scenu. Privode je, u torbi je bila droga. Užas... Film napet do besvjesti. Osuđena je, ni zbog čega.
Par dana poslije, pljušti kiša na aerodromu. Više se ne sjećam dal`je to bio aerodrom u Minhenu, ili u Frankfurtu, nije ni važno. Važno je da su avionske karte bile snižene, a ja ne propuštam sniženja (ni cipela, ni letova). Ekipa, koja je spremna za ovaj let, k`o iz domaćeg filma - petnaestak stranaca - idu u Bosnu da nas pomire... ostali su "naše gore list", a među njima moje petogodišnje dijete i ja.
Čekajući u redu da predam kofer, potapša me po ramenu žena koja je stajala iza mene. Pita me, da preuzmem jedan od njenih kofera - težina njenih kofera premašuje dozvoljenu kilažu... Nisam mogla da vjerujem. Gledam je... tražim u njenom pogledu dilera - a ne znam ni kako dileri izgledaju... Kud odgledah onaj film! Već vidim sebe osumnjičenu... gledam svoje dijete, grli plišanog medu... "Gutam knedlu", došlo mi je da joj kažem: - Nemojte mene, molim Vas!
Moje sumnje su bile neopravdane, žena je ok, kofer bez sumnjivog sadržaja, ali eto, nelagodan početak. Anjin medo u međuvremenu ode pokretnom trakom, da i njega prekontrolišu, vratiše nam medu i odosmo korak dalje, korak bliže Bosni.

nastaviće se...

21. velj 2009.

19. velj 2009.

14. velj 2009.

12. velj 2009.

10. velj 2009.

9. velj 2009.

8. velj 2009.

7. velj 2009.

6. velj 2009.

5. velj 2009.

4. velj 2009.

3. velj 2009.

2. velj 2009.

1. velj 2009.