4. kol 2014.

Uz zvuke hora

Juče je u Kakmužu kod Doboja uz skladne i tihe glasove dobojskog hora sahranjena Ljiljana Stanojevic, muzicki pedagog iz Doboja.
Porodica i mnogobrojni prijatelji ispratili su je tiho i dostojanstveno. Članovi dobojskog Pjevačkog društva, čiji je i Ljilja bila član, dirljivo su se sjećali tihe i drage nastavnice muzike, prijatelja, punog razumijevanja i brige
Ispraćena je sa mnogo tuge, al i mnogo lijepih riječi. Bila je prisutna samo jedna misao: pamtićemo dragu nastavnicu Ljilju. Pamtiće je i njeni đaci Muzičke škole.
Doboj je ostao bez jedne izvanredne ličnosti, ali od sada će ga uljepšavati tonovi etida i sonata njenih učenika, u kojima će uvijek biti lik i glas njihove nastavnice..

3. velj 2013.

Bobin roman: "Prečicom kroz život"


Novi roman "Prečicom kroz život" od danas se može nabaviti po cijeni od 10,00 KM. Svi zainteresovani se mogu javiti na e-adresu: tokdoo@yahoo.com.

31. pro 2012.

30. pro 2012.

Recenzija Bobinog romana

Kopiram sa Bobinog profila na FB:


Koristeći domaće resurse te zloupotrebljavajući rodbinske veze došao sam do recenzije za roman „Prečicom kroz život“. Čitaoci koji su kupili knjigu, da ne bi ostali uskraćeni za recenziju koja je u romanu objavljena od juče, ovim putem im omogućavam da je pročitaju, dok će svi oni koji u budućnosti naruče knjigu putem e-knjižare shop my book, recenziju imati u romanu te je ne moraju sada pročitati.

Slobodan Stanišić, Prečicom kroz život (recenzija)



Vjetrovi rata

 

Kada se agresivna svjetska politika, istorijska narodna zlopamćenja i surove političke ambicije pojedinaca i pojedinih društvenih grupa umiješaju u dječje igre po dvorištima i ulicama, traume su nepredvidive, nezamislive, ali neizbježne.

Ovo je priča jedne generacije.

Ti mladi ljudi su snivali o još ljepšem, još pravednijem, humanijem životu, igrajući se pred samim ulazom u stvarnost. Ali generacije koje je trebalo da slijede, da oponašaju, na koje je trebalo da se ugledaju nisu bile na nivou njihovih snova. Za oslobađanje od iluzija stariji su im pripremili rovove i oružje. Vjetrovi rata, kojem nisu znali ni razlog ni smisao, raznijeli su ove mlade ljude čudnim životnim prečicama po raznim krajevima zemlje koja se raspadala, ali i po drugim dalekim stranama. Iz mirnog djetinjstva, ispunjenog toplim, udobnim snovima ušli su u novu borbu za elementarni opstanak.

Premda pisano na marginama vremena koje je bitno odredila najekstremnija politika, djelo je oslobođeno bilo kakvih političkih premisa. U događajima koje je ta politika pokrenula, ono prati isključivo sudbinu čovjeka, pojedinca u razularenim vrtlozima oživljenih istorijskih košmara, retrogradnih, nehumanih nagona.

Pisan jednostavno, iskreno, bez ikakvih književnih uticaja i ambicija, teško svodiv u kliširane oblike savremenog proznog izraza, svojom neposrednošću i snagom predstavlja novinu i nezaobilaznu književnu činjenicu.

Roman je pisan „u jednom dahu“, a tako se i čita, što ga posebno preporučuje najširoj publici.

Pavle Stanišić

U Doboju, 20. decembra 2012.

27. stu 2012.

Pauza na blogu

Dragi blogeri,

na blog ne stižem zbog posla. Internet sam potpuno zapostavila.
Vrijeme u Doboju je lijepo i sunčano, nadam se da je i kod vas i da i vi uživate u sunčanim jesenjim danima :)
Svima veliki pozdrav :)





24. stu 2012.

Indexima za 50-ti rođendan


Moja rodica Sanja Popović - supruga Davorina Popovića, njihov sin Dario sa djevojkom Dalilom, sinoć na koncertu posvećenom Indexima u Sarajevu.


Izvor fotografije, kao i više o koncertu Depo Portal

21. stu 2012.

Slobodan Stanišić "Prečicom kroz život"


 

Roman je odličan. Do knjige možete doći preko Shop My Book, za sada se samo online prodaje.


16. stu 2012.

Slobodan Stanišić: "Prečicom kroz život" (odlomak)


...Ideju projekta izgradnje i samu realizaciju tog projekta pokrenuo je čika Veso Radojčić. Zamislio je da se ljeti građani Doboja tu kupaju, a zimi, kada se temperature spuste ispod nule i jezero zaledi, da bude veliko klizalište. Sve zamisli čika Vese Radojčića, Vlado je isprobao na „Goranskom jezeru.“ Ljetne raspuste je sa društvom provodio na tom predivnom kupalištu. Vozili su se jednu stanicu lokalnim vozom, a onda bi jedan manji dio puta pješačili do jezera. Vrlo rijetko bi kupovali voznu kartu, pošto je kazna, za one koje bi kondukter zatekao bez karte, bila da mora napustiti voz na prvoj stanici na kojoj voz stane. Švercanje u vozu je bio dio akcije koju su ti momci, u tim godinama tražili. Znalo se desiti i da kupe voznu kartu, ali to je bio vrlo rijedak slučaj. Desilo se Vladi, prisjećao se, da je kupio voznu kartu i novine. Želio je da bez ganjanja po vozu sjedne i prelista novine, tih petnaest minuta, koliko je bilo potrebno vozu da ih doveze do željene stanice. Taj dan su putovali Željko i on. Njihovo društvo je otišlo dosta ranije na jezero, a njih dvojica su krenuli kasnije zbog nekih obaveza koje su trebali da obave.
„Hajde da sjednemo u zadnji vagon“, predložio mu je Željko koji nije želio da kupi voznu kartu. „Sigurno kondukter neće stići do zadnjeg vagona dok smo mi u vozu“, govorio je.
„Hoćeš da te ja počastim kartom, pa da obojica smirom putujemo?“ pitao ga je Vlado.
„Neću, hvala. Imam osjećaj, da kada bih kupio kartu cijeli dan bi mi sigurno bio baksuzan. Ti imaš te gospodske manire koji meni nedostaju“, navodio je Željko razloge zbog kojih ne želi da kupi voznu kartu, čija je cijena bila simbolična. „Hajdemo mi u poslednji vagon, tebi je svejedno gdje sjediš, a meni on najviše odgovara“ pričao je Željko.
„Hajdemo, meni je sasvim svejedno, mada sam spreman da te počastim kartom, pa da obojica putujemo kao gospoda, ako nemaš ništa protiv“, predlagao mu je .
„Ne, nikako. To bi mi dan upropastilo“, bio je izričit. „Znaš da sam sujevjeran“, smijao se Željko.
Ušli su u zadnji vagon voza. Vlado je otvorio novine, a Željko se trudio da vidi gdje se nalazi kondukter.
„Ma daj mi pola novina, šta me briga gdje je kondukter. Ako dođe do mene, kupiću kartu i miran sam“, rekao je Vladi.
Podijelili su novine, čitali i čekali da voz krene. Nakon izvjesnog vremena, u kupe je ušao radnik željeznica u plavom mantilu i rekao im: „Ajmo svi napolje iz ovog vagona, voz je otišao!“
„Kako otišao kada smo mi u njemu?“ upitao ga je Vlado, vjerujući da se radi o nekoj šali.
„Ovaj vagon je otkačen. Voz je otišao i molim Vas da napustite vagon“ , bio je uporan čovjek u plavom mantilu.
„Kako će otkačiti vagon, a niko nije obavijestio putnike? Znate li Vi da ja imam kartu?“ bunio se Vlado i pokazivao mu kartu koju je prvi put kupio imajući namjeru da putuje bez trzavica do prve stanice, ovog lokalnog voza.
„Šta ti ja mogu? Idi u Upravu pa se žali. Ja znam da svi moraju napustiti vagon, a voz je prije deset minuta otišao. Traži neka ti vrate pare“ savjetovao ga je radnik.
Izašli su iz vagona, koji je stajao na sred pruge. Izašli su zbunjeni i počeli se smijati.
„Zar je ovo moguće?“ pitao je Vlado.
„To ti je zato jer si kupio kartu“, smijao se Željko. „Rekao sam ti da je baksuzno, za ovu relaciju, kartu kupovati. Hoćemo li pješke?“ upitao ga je.
„Ja sam kartu kupio da odem na kupanje. Pošto imam kartu, na cilj moram stići!“ šalio se Vlado.
„Hajdemo mi lagano pješaka. Znam prečicu“, rekao je Željko.
„Sva sreća da nas niko nije vidio da ulazimo u voz. Zamisli da je ovo onaj jutarnji, sa kojim redovno idemo, pa živi ne bismo ostali koliko bi nas zezali“, rekao je Vlado.
...